Moderni arheolozi često su pri svojim iskopavanjima egipatskih grobnica nailazili na neobične “artefakte”: posude s medom starim hiljade godina, ali još uvijek očuvanim.

Tokom godina arheoloških iskapanja nailazili su i na druge namirnice poput soli, šećera i suve riže, koje takođe imaju neodređen rok trajanja, ali postoji nešto što omogućuje medu da se održi u potpuno jestivom stanju. Navodno, možete zagrabiti u med star hiljadu godina i uživati u njemu kao da je star samo jedan dan. Dugovečnošću med ne gubi svoja svojstva, posebno ona lekovita, što ga čini potpuno drugačijim od ostalih namirnica.

Što zapravo med čini tako posebnom namirnicom?

Odgovor je kompleksan poput njegovog ukusa jer nema izvora hrane bez roka trajanja, a da nije uključen čitav niz faktora koji zajedno deluju u savršenom skladu.

U prirodnom stanju med sadrži vrlo malo vode. Amina Harris iz Centra za med i oprašivanje pri institutu Robert Mondavi, sveučilišta California objašnjava: “U prirodnoj formi med je izuzetno male vlažnosti. Veoma mali broj bakterija i mikroorganizama može preživjeti u tako negostoljubivu okruženju, što je značajno za dugovječnost meda.” Da bi se med pokvario u njega treba dospjeti nešto izvana, ali nijedan organizam u medu ne može preživjeti dovoljno dugo da ga uspije pokvariti.

Med prirodno ima visoki stepen kiselosti. “Njegov Ph je približno od 3 do 4,5 i ta kiselost ubit će gotovo sve što bi u njemu moglo rasti”, objašnjava Harris. Stoga bakterije i svi drugi organizmi svoje stanište moraju tražiti negdje drugdje jer je očekivani životni vijek u medu jednostavno prekratak.

Med, međutim, nije jedini izvor hrane sa takvim osobinama. Na primer, melasa koja nastaje kao nusproizvod pri procesu proizvodnje šećera, također ima slične karakteristike, ali se ipak može pokvariti.

Zašto se onda jedan proizvod kvari, a drugi može trajati večno? Tu u priču ulaze pčele.

“Pčele su čarobne”, šali se Harris. U pitanju je ipak posebna alhemija u medu. Nektar – prvo što pčele prikupljaju kako bi napravile med, prirodno sadrži visok postotak vode – od 60 d0 80%. Tokom procesa pravljenja meda pčele većinu vlage isušuju mahanjem svojih krila. Hemijski sastav želuca kod pčela igra još jednu važnu ulogu u otpornosti meda na kvarenje. Pčele u želucu imaju enzim glukoza oksidaza. Kad pčele izbace nektar iz usta u saće, enzimi se mešaju s nektarom i nastaju dva nusprodukta: glukozna kiselina i vodikov peroksid. “Vodikov peroksid je još jedna stvar koja radi protiv svega lošeg što bi se moglo razviti u medu”, objašnjava Harris.

To je razlog zašto se med već stolećima koristi kao lek. Vodonikov peroksid stvara savršenu barijeru protiv inficiranja rana. Najranija upotreba meda u medicini zabilježena je na sumerskim glinenim pločicama – 30% njihovih recepata sadržavalo je med. Stari Egipćani koristili su ga redovito u medicinske svrhe, praveći obloge za rane, opekotine ili porezotine.
Količina vodikovog peroksida u medu je upravo ono što nam je potrebno. Ima je taman toliko malo da deluje isceljujuće, stoga stavljanje meda na otvorene rane nije samo u domenu narodne medicine. Jedna medicinska kompanija već deceniju proizvodi zavoje s medom koji se koriste u bolnicama širom sveta.

Kupite li teglu meda u supermarketu dobit ćete med koji je obrađen kako ne bi došlo do kristalizacije, stoga taj med nikad neće menjati izgled. Iz njega su zagreavanjem i filtracijom odstranjene sve čestice koje bi omogućile kristalizaciju. Kupite li ga od malih dobavljača u njemu će biti različitih čestica- od polena do enzima, i zbog njihove prisutnosti med se može kristalizirati, ali to definitivno ne znači da je time izgubio i svoja svojstva,već je potvrda da se radi o pravom medu !!! 

Proizlazi da je zapečaćena tegla meda ključna za njegovu dugotrajnost, kao što smo vidjeli kod nađenih primjeraka iz hiljade staroegipatskih grobnica. Iako je med sasvim sigurno super – hrana, ostavimo li ga otvorenog u vlažnoj okolini, pokvari će se. “Dok god je med poklopljen i zaštićen od prodora vlage, on se neće pokvariti, međutim, čim u njega dospe voda stvari krenu loše”, objašnjava Harris.

Stoga, ako želite sačuvati med stotinama godina morate napraviti ono što rade i pčele – držati ga zapečaćenog. Ako, naravno, uspete odoleti iskušenju da ovu ukusnu poslasticu ne pojedete.